Grad stepenica

Ideja se javila prije mnogo godina kada sam, sumirajući utiske sa putovanja, zaključila da ne bi bilo loše napsiati mali prikaz mjesta na koje slučajno ili namijerno zalutam, da materijalizujem uspomene za stare dane jer se nikad ne zna da li će poznati  gospodin, njemački psihijatar odlučiti da mi bude saputnik u poznim godinama. Škrabnem ja uvijek ponešto, ali nikako to da složim. Nisam ni tada, naravno, ali mi je palo na pamet.

Herceg Novi, grad stepenica, još jedno čudo svjetsko, a naše. Ko je bio, nije mogao zaobići najluksuznij turistički kompleks Savina, e pa mi smo bili smješteni odmah iznad njega. Prvi dan, na plaži nas je dočekao natpis ››Ne diraj! Sljede batine!‹‹ . Prihvatim to kao klasični primjer kulturne dobrodošlice i na jedvite jade se uguramo na plaži između nekih golih Rusa i polugolih Bosanaca, braće, jelte. Nekoliko sekundi mi je trebalo da shvatim zašto je samo tu bilo slobodnog mjesta, ali bože moj, tu sam zbog skoka u more.  A more, ko more, samo nije plavo i tu i tamo propluta ambalaža nekog napitka ili poslastice na različitim jezicim čisto multikulturalnosti radi, pa u trenucima izranjanja djeluje kao da ste u Las Vegasu. Ipak, ako ste osoba koja voli mir na odmoru uvijek možete otplivati dovoljno daleko da ne čujete i ne vidite ništa osim čarobnog plavetnila sa tankom bijelom čipkom talasa na spoju neba i mora i tada je vaš odmor je zagarantovan, osim naravno ako zanemarite one polugole komšije s plaže koji bi vam skakali po glavi da otplivate i do mamuze na italijanskoj čizmi. Kao dodatak pomenutoj antistres terapiji, šetnja je uvijek preporučljiva, naročito uveče kada najbolje možete osjetiti miris mora, slušati različite jezike i posmatrati različite bahatosti, ali zato odmor i služi, da se ljudi opuste, skinu svakodnevne maske i budu to što jesu. Stoga i mi krenemo u pješačenje. Šetnja do Igala i nazad, do Igala i nazad... bum, tras, kmeee, vreva, znoj, sparina. Jedan prolaznik mi odnese lijevo rame, drugi istrga desnu ruku, nepoznato dijete se kao krpelj zalijepi za nogu, a neka mirisna gospođa me oduva i okrene za 360 stepeni, na šta se meni otme jedna emocijama ispunjena rečenica zbog koje sam tog ljeta zaradila nadimak crvena furija, a nema nikakve veze sa ljubavi prema Španiji i fudbalu.

Što se kulturno-istorijske ponude tiče, od mlađeg kamenog doba do sadašnjeg okamenjenog doba, Herceg Novi ima čime da se pohvali. Prvo ime grada bilo je Sveti Stefan i pod tim imenom ga je 1382. godine osnovao bosanski kralj Tvrtko Prvi Kotromanić. Današnji naziv grad je dobio za vrijeme vladavine hercega od Svetoga Save, Stjepana Vukčića Kosače. Herceg Novi su osvajali Turci, Španci, Mleci, Austrijanci, Rusi, Francuzi, Italijani i Njemci, tako da nije nikakvo čudo što je turistička ponuda grada raznovrsna. Moj prvi izbor bila je kuća Ive Andrića ali pošto nam je bilo usput, prvo smo posjetili  „krvavu kulu” ili Kanli Kulu koja je mladima uglavnom poznata po tradicionalnim konertima Vlade Georgieva. Ovaj negdašnji zatvor iz vremena turske vladavine je impozantna građevina u prilično uobičajnom stanju za spomenike kulture na prostoru bivše Jugoslavije, dakle, prilično zapuštena i zanemarena, ali za razliku od recimo banjalučkog Kastela, braća Crnogorci su se dosjetili da ulaz naplaćuju, ok, nije problem i treba. Uz stepenice, niz stepenice, završi se obilazak i konačno se uputimo ka kući našeg nobelovca, ali tamo zatvorena vrata. Šmrcnem, uzdahnem i odlučim doći sutradan. I tako pet dana, svaki dan dođem, pa opet sutradan dok konačno, šesti dan, nisam ulovila osobu koja je imala informaciju i volju da mi kaže zbog čega nisu u mogućnosti ljubiteljima djela ovog pisca diskutabilne nacionalnosti otvoriti vrata. Inače, javnosti je bilo poznato da  je jedna prostorija adaptirana za turističke posjete kao stalna muzejska postavka koju čine lični predmeti i namještaj slavnog pisca, ali jedina adaptirana funkcionalna prostorija tih dana bila je kafana, što opet nije loše jer u dugim, vrelim ljetnim danima i starima, srednjima i mladima, potrebno je osvježenje kako bi imali dovoljno snage za obilazak prelijepog Starog grada. Šetnja ovim kompleksom starina zaista je predstavljala uživanje sve dok nismo sreli grupu stranih turista kojima vodič, na mapi grada odmah ispod Sahat kule, objašnjava gdje se šta nalazi, gdje su trenutno oni, tj. mi jer sam im se na trenutak prišlihtala. Na moje iznenađenje, vodič ne samo što je govorio engleski sa crnogorskim naglaskom i crnogorskim riječima, potpuno pogrešno je tumačio kartu. Slušala sam par minuta i kada sam samoj sebi dokazala da se ne šali, veoma kulturno se uključila u razgovor i objasnila svima na engleskom, pa njemu na srpskom, mada nisam sigurna da je razumio jer ipak ne govorim njegov maternji jezik, gdje se šta nalazi. Turisti su sa osmijehom i olakšanjem prihvatili tumačenje, a moje društvo se za to vrijeme malo izdvojilo i sa velikim interesovanjem posmatralo izlog zlatare preko puta što mi je kasnije bilo mnogo čudno jer niko od njih ne nosi zlato.  

Što se upotrebe jezika tiče, tu slika, tačnije fotografija, govori više od riječi.
(Koliko god to nelogično zvučalo)