Zlatni grad

Kada planirate putovanja od neprocjenjive važnosti je izbor turističke agencije ukoliko putovanje ne režirate sami. U većini će vas obasipati pažnjom, osmijesima, gomilom kataloga, letaka i promotivnih materijala željene destinacije za koju ćete u pojedinim dobiti i popust koji je eto baš tada, zato što imate sreće, agencija organizovala. Dobro razmislite o takvim agencijama. 
Naime, jedne zime, odlučih da obradujem sestru, a kasnije i najboljeg druga, putovanjem u grad koji nazivaju, zavisno od agencije i Grad hiljadu ili stotinu tornjeva, Zlatni grad, Kruna svijeta, Grad iz bajke, Grad zlatnih krovova, dakle Prag. 
Agencija koju smo odabrali, ali zbog reklame naziv neću pominjati, imala je sve organizovano: prevoz, smještaj i hranu u hotelu na dobroj lokaciji, turističkog vodiča na izletima koji (ni)su uračunati u cijenu, kratke posjete Budimpešti u polasku i Beču u povratku takođe sa vodičem i ne samo to...
U ranim jutarnjim časovima tog hladnog decembra, na stanici se okupila grupa od oko 50 mladih ljudi željnih novih iskustava i predjela. Prva asocijacija velikom broju mojih zemljaka, inače ljubitelja alkoholnih pića, na prestonicu Češke Republike je staropramen, pivnice i noćni život, a onoj preostaloj manjini, na zadivljujuće očuvanu arhitekturu različite forme, od romantike i gotike do kubizma i modernizma. Svako iz svojih razloga sa osmijehom na licu, cvokotao je do dolaska autobusa koji je kasnio. Pošto su nas usardinili u novi jer je planirani autobus iz tehničkih razloga otkazan, zalpovili smo u, za naše vozače, nepoznatom prvacu, kupeći pri tom na svakih četrnaest metara po jednog putnika dok pred samu granicu sa republikom u međunarodnim krugovima poznatom pod sloganom Mediteran kakav je nekad bio, u zelenu kutijicu od prevoznog sredstva nije ušetala direktno iz Rusije zvijezda godine, umjetnik, reditelj, kojeg ćemo zvati Rade iz prostog razloga što se tako i zove. Taj predstavnik bogom izabranih ljudi unio je u veselo okruženje i svoju mirisnu auru, koja je u narednih nekoliko sati obavila i sve prisutne da je jedna trećina putnika pala u duboku komu, druga je sanjala slatke snove, a treća  ošamućeno pokušavala voditi razgovore i polako shvatati da koliko god bio jednoličan, pejzaž nikako ne može biti identičan već duže vrijeme. Naime, naša kutijica je stala na sred neke  mađarske nedođije, a Petra pana nigdje, da ne pominjem vilu Zvončicu koja nas je jedina svojim čarolijama mogla u skorije vrijeme pokrenuti s obzirom na činjenicu da se moderni muškarci, u ovom slučaju oko trideset njih, u praksi baš i ne snalaze sa prevoznim sredstvima, u teroiji, naravno to je druga priča. I dok se tako muški dio družine bavio tehničkim problemima, ženski se protezao i šetao okolo pitajući se šta je uzrok masovnog spavanja mladih entuzijasta. Do tada je kroz otovrena vrata autobusa, pomenuta opojna aura, svoj miomiris poslala u atmosferu. Popravke zelenog prevoznog čuda odvijale su se otpirlike kao u onoj priči o ekskurziji kad se pokvari autobus, pa vozaču nakon dužeg bezuspješnog popravljanja priđe dječak i kaže: 
- Čiko, čiko, ja znam šta se pokvarilo!
- Hajde, bježi bre mali!
Nakon sat vremena uzaludnog kuckanja i mozganja, vrati se klinjo i ponovo kaže:
Čiko, čiko, ja znam šta se pokvarilo!
-Hajde, mali ostavi me na miru!
I tako u nekoliko navrata, priča se ponovi. Padne noć i vozač već umoran pozove klinca i upita: 
- Pa, dobro mali, hajde kaži mi šta se pokvarilo?
- Pokvario se autobus!
Teorije našh jačih saputnika, otprilike su bile te vrste, ali srećom, jedan od slabijih njuškala slučajno je, u pokušaju da odsvira melodiju koja mu se vrtila u glavi, kvrcnuo pravi dio mašine  i gle čuda, kao i sve u našoj zemlji, autobus je proradio. Mi se ukrcamo i nastavimo put da bismo, sa vođom puta u konsultaciji sa vozačima, a bez konsultacije sa ostalima, svi zajedno malo skrenuli i dokotrljali se duboko u Slovačku. Šta smo tu radili nikome nije bilo jasno, ali ubrzo se pronijelo objašnjenje da je ova neplanirana posjeta četvrtoj državi gratis iznanađenje naše drage agencije. Ipak, shvativši da na vrijeme nikako ne možemo obići i ovu republiku jer ipak nemamo čitavih 5 minuta koliko smo imali za Budimpeštu, svi se bacimo u akciju traženja pravog smjera na mapi dok se neko nije dosjetio da bi najbolje rješenje bilo da pitamo prolaznike. Naposljetku se zaustavimo pored ljubaznog para penzionera i vođa ih ljubazno na srpsko-engleskom upita za put ka Pragu, oni mu ljubazno odgovore da nastavi pravo i na prvoj raskrsnici skrene desno, a dalje će lako pratiti znakove; on im se ljubazno zahvali i mi se zaputimo pravo, pa desno i stignemo nigdje, a onda se još ljubaznije okrenemo i vratimo putem kojim smo i došli te uz pomoć zvijezde sjevernjače i čuda božijeg nakon mnogo sati stignemo u Prag i hotel na periferiji. U normalnim okolnostima, većina putnika bi negodovala zbog višečasovnog bespotrebnog lutanja, ali u ovom slučaju histerije nije bilo isključivo zahvaljujući auri pomenutog umjetnika za koju se naknadno ispostavilo da ima oblik razbijene bočice valerijane koja je u jednom trenutku u slobodnom stilu izletjela kroz prozor i na taj način dala svoj doprinos zagađivanju okoline. 
Prag, sam po sebi je grad živopisne arhitekture, ali nije baš pretjerano živ. Grupici ljudi koja je oko 23h odlučila da ispita teren ovog nepoznatog mjesta nije ostalo nijedno sredstvo gradskog prevoza koje bi ih moglo odvesti bilo gdje, tako da je pod parolom snađi se, pratila tramvajske šine i do ranih jutarnjih časova obišla mjesta predviđena za sutrašnje panoramsko razgledanje inače omiljeno većini savremenih turista koji ne znaju ili ne žele da se koriste sopstvenim nogama i čulima. Što se pabova tiče, najveseliji i jedan od rijetkih otvorenih bio je naravno irski pab, sa interesantnom ponudom pića kao što je recimo blow job, a od hrane najpopularnija i najdostupnije bila je ljuta praška kobasica.
Ipak, ovaj grad zaista vrijedi vidjeti i na dnevnom svjetlu, tako da nismo propustili nijedan izlet i obilazak iako je temperatura padala i do -25oC. Karlove Vari su očaravajuće, kao i stari grad i ukoliko ih planirate posjetiti zimi, kao obavezan dio opreme preporučujem ogromne količine kuvanog vina. 

Inače, o zanimljivoj istoriji Češke Republike možete mnogo naučiti ukoliko pažljivo slušate vodiča koji će vrlo rado pored suvoparnih činjenica sa vama podijeliti i pojedine zanimljivosti koje ne biste mogli sami pronaći jer možda i ne postoje. Tako je, pošto smo prošli najužu ulicu na svijetu i zaustavili se ispred Muzeja savremene umjetnosti, nesvakidašnja skulptura našeg vodiča asocirala na sličnosti i razlike u jezicima i sa nama je odlučio podijeliti strogo čuvanu tajnu da hrvatska  riječ popišati na češkom u stvari znači prevariti”. Svi turisti su automatski i sa oduševljenjem ovu izuzetno važnu informaciju smejstili u odsjek mozga za dugoročnu memoriiju. Po povratku u topli dom, ovaj skeptik je ipak odlučio provjeriti serviranu nam zanimljivost, ali kako je pretraga završena neuspješno, riješih da nikada na češkom, koji i ne govorim, ne pričam o prevarama, ako bude riječi o toj temi držaću se starog dobrog engleskog jezika.
Pošto je prošlo predviđenih sedam kartkih dana u ovoj metropoli, mlada družina je u zelenoj kutijici dijelila utiske, fotografije, brojeve telefona, teorije i ideje. Jedna od interesantnih je bila glasina da je na osnovu istraživanja i statističih rezultata sprevedenih od strane XY agencije sa zapada, poželjno da prilikom organizovanja odmora u turističku ponudu budu uvrštene i usluge psihologa jer većina putnika se za odmor odlučuje isključivo i samo da bi se psihički rasteretili i zaboravili na svakodnevne obaveze i probleme. Kao što se može lako zaključiti, mi smo imali mnogo sreće sa odabirom agencije koja se očigledno vodila naprednim zapadnjačkim pravilima i prijedlozima jer nam je  priuštila i psihologa kao jednog od saputnika. S druge strane, za pobornike zabave i akcije, angažovala nam je slobodnog umjetnika. Eto recimo, taj naš Rade nas je konstantno zabavljao jer je tokom puta, na koji je inače krenuo sa budžetom od 0,00 bilo koje valute, ponovo uspio pronaći bočicu valerijane; u džepove natrpati salamu i sir iz hotela i žvakati ih na način da se bez problema sa zadnjeg sjedišta jasno čuje do vozača i pritom prepričavati Šeherzadine maštarije iz svog ugla; konfiskovati labelo koje je vodiču slučajno ispalo u Beču i kao suvenir iz Praga ponijeti pola kaiša, jednu skiju i šubaru. Njegovi postupci nikoga nisu ostavili ravnodušnim, neki su se naglas, a neki tiho u njedra pitali čemu sve to, ali duboko u sebi ja sam znala da će to prije ili kasnije imati smisla i da će osvanuti dan kada će svi ti za nas obične, neobični predmeti pronaći svoje mjesto kao dio postavke instalacija na Bijenalu u Veneciji. Priznajem, pokušavala sam i sama uklopiti sve u jednu sliku - bezbroj kombinacija bez smisla. Instalacije su ipak za instalatere, a umjetnost je ipak za umjetnike, a ja kao njen poštovalac i ljubitelj čekam, sada već tri godine i zamišljam da naš Rade i dalje putuje svijetom u potrazi za novim iskustvima i dodatnim odgovarajućim suvenirima kojima bi na najbolji mogući način kombinovanjem u jednu cjelinu svijetu predstavio svoju viziju kosmopolitizma i onda ću sa ponosom moći izgovoriti da sam neznatnim dijelom i sama prisustvovala sakupljanju materijala za stvaranje remekdjela koje bi postidjelo i najveća svjetska imena iz Jansonove teške bijele knjige, samo da su živi.

__________________________________________________________________________________

Ne svraćaj, ali ako svratiš...



da, naravno, biću tu, ako nisam vani,
ne kucaj ako su svjetla ugašena
ili čuješ glasove jer tad
možda čitam Prusta
ako mi neko proturi Prusta ispod vrata
ili jednu od njegovih kostiju za paprikaš
i ne mogu posuditi novac ni
telefon
ni što je ostalo od mojih kola
mada možeš dobiti jučerašnje novine
staru košulju ili sendvič sa salamom
ili spavati na kauču
ako ne vrištiš noću
i možeš pričati o sebi
to je normalno;
teška vremena su pred svima nama
ali ja ne pokušavam podići porodicu
i poslati djecu na Harvard
ili kupiti lovište,
ne ciljam visoko
samo pokušavam ostati živ
još malo duže,
pa ako nekad pokucaš
i ja ne odgovorim,
a unutra nije žena
možda sam polomio vilicu
i tražim žicu
ili jurim leptire na
svojim tapetama

znači ako ne odgovaram
ne odgovaram, a razlog je to
što još nisam spreman da te ubijem
ili volim, ili čak prihvatim,
znači da ne želim pričati
zauzet sam, lud sam, srećan sam
ili možda vješam omču;
pa čak i ako svjetla gore
i čuješ zvuk
poput disanja ili molitve ili pjevanja

ili radija ili kotrljanja kockice
ili kucanja na mašini-
odlazi, nije pravi dan
noć, čas:
nije to nepoznavanje nepristojnosti,
ne želim povrijediti ništa, čak ni mrava
ali ponekad prikupljam dokaze one vrste
kojoj treba uređivanje,
i tvoje plave oči, neka su plave
i tvoja kosa, ako je imaš
ili tvoje misli - ne mogu ući
dok se konopac ne presiječe ili veže u čvor
dok se ne obrijem
pred novim ogledalima, dok se svijet ne
zaustavi ili otvori

zauvijek. 

                               Čarls Bukovski
                                 


______________________________________________________________________________________________

U mračnom vremenu

      U mračnom vremenu, oko počinje
da gleda,
      Srećem svoju sjenku u
dubokom hladu;
      Čujem svoj odjek u šumi koja
odjekuje--
      Gospodar šume jada se
drvetu.
      Živim između čaplje i
carića,
      Zvijeri sa brda i
zmija iz jazbine.

     Šta je ludilo ako ne plemenitost
duše
     Suprotstavljene okolnostima?
Dan je u plamenu!
     Poznajem čistotu čistog
očaja,
     Moja sjenka zakovana na
znojavi zid,
     To mjesto među stijenama-- da li
je to pećina,
     Ili krivudava staza? Rub je
sve što imam.

     Postojan tok
podudarnosti!
     Noć protiče s pticama,
dronjavim mjesecom,
     A u sred dana ponoć
ponovo dolazi!
     Čovjek odlazi daleko da spozna
ko je on –-
     Smrt bića u dugoj
noći bez suza,
     Svi prirodi oblici blješte
neprirodnom svjetlošću.

     Mračno, mračno je moje svjetlo i
mračnije želje.
     Moja duša, kao toplotom sluđena
ljetnja muva
     Uporno zuji na prozorskom oknu.
Koje Ja je _Ja_?
     Pali čovjek, izdiže se iz
svog straha.
     Um ulazi u sebe i
Bog u um,
     I neko je Neko, slobodan na
pobjesnjelom vjetru.

- Teodor Retke


___________________________________________________________________________________

ti


ti si zvijer, rekla je
taj tvoj veliki bijeli stomak
i te dlakave noge.
i nikad ne siječeš nokte
i imaš debele ruke
šape kao mačka
jarko crveni nos
i najveća muda
koja sam ikad vidjela.
ispaljuješ spermu kao što
kit ispaljuje vodu iz
rupe na leđima.

zvijeri, zvijeri, zvijeri,
poljubila me je,
šta želiš za


doručak?
                                                                                         - Čarls Bukovski


____________________________________________________________________________________________


Nametanje


Pošto sam odsjekla ruke
i nove mi izrasle
nešto za čim su moje bivše ruke
čeznule
došlo je i tražilo da ga uljuljam.

Pošto su mi iskopane oči
svenule i nove
izrasle
nešto za čim su moje bivše oči plakale
vratilo se i tražilo sažaljenje.

- Deniz Levertov



___________________________________________________________________________________

Zevs Junoni

On –

Vidjela si kako me njeno tijelo gleda
           kako mi se obraća
                    kako me zove
bila je tako
           veličanstvena
                obline i bujnost
njeno tijelo se nudilo
           Glina-
                mogao sam je vajati

Ona –

Bio si tabu
ne totem –
pokrio si je
iako tvoje krilo nije davalo sklonište

Tvoje blijedo perje
postalo je sijenka
Tvoj kljun uhvaćen
u mrežu njene kose

On –

Kada sam ušao u nju
                 smrt njena postala je moj život
u smrtnom bunilu
     udaljavala se od mene
što se više udaljavala
                dalje sam je pratio
što sam dalje išao
                 više sam je gubio
njeno tijelo
                postalo je šuma odijeka
brda i dolina
                koji odjekuju  jezikom  
meni neznanim-
                opkoljen: sam


Ona –

Odbačeno tijelo
leži u visokoj travi,
muve i ose
gdje se roje

ljetnni je dan
izgubljena djevojka pjevuši –
Keli, Sara, Džo pretvorene su
u parabolu

bujna kosa
raspuštena
                tijelo otvoreno
poput pitanja

Vrana strvinar zna -
prelijepa je,
uzdiže se iznad imena
na podnevnoj žezi


                    - Fiona Sampson

___________________________________________________________________________________

Grad stepenica

Ideja se javila prije mnogo godina kada sam, sumirajući utiske sa putovanja, zaključila da ne bi bilo loše napsiati mali prikaz mjesta na koje slučajno ili namijerno zalutam, da materijalizujem uspomene za stare dane jer se nikad ne zna da li će poznati  gospodin, njemački psihijatar odlučiti da mi bude saputnik u poznim godinama. Škrabnem ja uvijek ponešto, ali nikako to da složim. Nisam ni tada, naravno, ali mi je palo na pamet.
Herceg Novi, grad stepenica, još jedno čudo svjetsko, a naše. Ko je bio, nije mogao zaobići najluksuznij turistički kompleks Savina, e pa mi smo bili smješteni odmah iznad njegaPrvi dan, na plaži nas je dočekao natpis ››Ne diraj! Sljede batine!‹‹ . Prihvatim to kao klasični primjer kulturne dobrodošlice i na jedvite jade se uguramo na plaži između nekih golih Rusa i polugolih Bosanaca, braće, jelte. Nekoliko sekundi mi je trebalo da shvatim zašto je samo tu bilo slobodnog mjesta, ali bože moj, tu sam zbog skoka u more.  A more, ko more, samo nije plavo i tu i tamo propluta ambalaža nekog napitka ili poslastice na različitim jezicim čisto multikulturalnosti radi, pa u trenucima izranjanja djeluje kao da ste u Las Vegasu. Ipak, ako ste osoba koja voli mir na odmoru uvijek možete otplivati dovoljno daleko da ne čujete i ne vidite ništa osim čarobnog plavetnila sa tankom bijelom čipkom talasa na spoju neba i mora i tada je vaš odmor je zagarantovan, osim naravno ako zanemarite one polugole komšije s plaže koji bi vam skakali po glavi da otplivate i do mamuze na italijanskoj čizmi. Kao dodatak pomenutoj antistres terapiji, šetnja je uvijek preporučljiva, naročito uveče kada najbolje možete osjetiti miris mora, slušati različite jezike i posmatrati različite bahatosti, ali zato odmor i služi, da se ljudi opuste, skinu svakodnevne maske i budu to što jesu. Stoga i mi krenemo u pješačenje. Šetnja do Igala i nazad, do Igala i nazad... bum, tras, kmeee, vreva, znoj, sparina. Jedan prolaznik mi odnese lijevo rame, drugi istrga desnu ruku, nepoznato dijete se kao krpelj zalijepi za nogu, a neka mirisna gospođa me oduva i okrene za 360 stepeni, na šta se meni otme jedna emocijama ispunjena rečenica zbog koje sam tog ljeta zaradila nadimak crvena furija, a nema nikakve veze sa ljubavi prema Španiji i fudbalu.
Što se kulturno-istorijske ponude tiče, od mlađeg kamenog doba do sadašnjeg okamenjenog doba, Herceg Novi ima čime da se pohvali. Prvo ime grada bilo je Sveti Stefan i pod tim imenom ga je 1382. godine osnovao bosanski kralj Tvrtko Prvi Kotromanić. Današnji naziv grad je dobio za vrijeme vladavine hercega od Svetoga Save, Stjepana Vukčića Kosače. Herceg Novi su osvajali Turci, Španci, Mleci, Austrijanci, Rusi, Francuzi, Italijani i Njemci, tako da nije nikakvo čudo što je turistička ponuda grada raznovrsna. Moj prvi izbor bila je kuća Ive Andrića ali pošto nam je bilo usput, prvo smo posjetili  „krvavu kulu” ili Kanli Kulu koja je mladima uglavnom poznata po tradicionalnim konertima Vlade Georgieva. Ovaj negdašnji zatvor iz vremena turske vladavine je impozantna građevina u prilično uobičajnom stanju za spomenike kulture na prostoru bivše Jugoslavije, dakle, prilično zapuštena i zanemarena, ali za razliku od recimo banjalučkog Kastela, braća Crnogorci su se dosjetili da ulaz naplaćuju, ok, nije problem i treba. Uz stepenice, niz stepenice, završi se obilazak i konačno se uputimo ka kući našeg nobelovca, ali tamo zatvorena vrata. Šmrcnem, uzdahnem i odlučim doći sutradan. I tako pet dana, svaki dan dođem, pa opet sutradan dok konačno, šesti dan, nisam ulovila osobu koja je imala informaciju i volju da mi kaže zbog čega nisu u mogućnosti ljubiteljima djela ovog pisca diskutabilne nacionalnosti otvoriti vrata. Inače, javnosti je bilo poznato da  je jedna prostorija adaptirana za turističke posjete kao stalna muzejska postavka koju čine lični predmeti i namještaj slavnog pisca, ali jedina adaptirana funkcionalna prostorija tih dana bila je kafana, što opet nije loše jer u dugim, vrelim ljetnim danima i starima, srednjima i mladima, potrebno je osvježenje kako bi imali dovoljno snage za obilazak prelijepog Starog grada. Šetnja ovim kompleksom starina zaista je predstavljala uživanje sve dok nismo sreli grupu stranih turista kojima vodič, na mapi grada odmah ispod Sahat kule, objašnjava gdje se šta nalazi, gdje su trenutno oni, tj. mi jer sam im se na trenutak prišlihtala. Na moje iznenađenje, vodič ne samo što je govorio engleski sa crnogorskim naglaskom i crnogorskim riječima, potpuno pogrešno je tumačio kartu. Slušala sam par minuta i kada sam samoj sebi dokazala da se ne šali, veoma kulturno se uključila u razgovor i objasnila svima na engleskom, pa njemu na srpskom, mada nisam sigurna da je razumio jer ipak ne govorim njegov maternji jezik, gdje se šta nalazi. Turisti su sa osmijehom i olakšanjem prihvatili tumačenje, a moje društvo se za to vrijeme malo izdvojilo i sa velikim interesovanjem posmatralo izlog zlatare preko puta što mi je kasnije bilo mnogo čudno jer niko od njih ne nosi zlato.  


Što se upotrebe jezika tiče, tu slika, tačnije fotografija, govori više od riječi.
(Koliko god to nelogično zvučalo)








Noć


Pružala je otpor, borila se i opirala.
Napadi su bivali sve jači  i učestaliji.
Minut po minut, kako je noć odmicala, stari Neprijatelj je sve više jačao, napadao i naposljetku odnio pobjedu.
Opet je pokorena, a vjerovala je da se može oduprijeti.
Opet je postala rob. Neprijatelj je ponovo trijumfovao.
Likovao je i nazdravljao u slavu svoga povratka na vlast, nazdravljao njenim suzama.
A ona poput svakog roba dobila je tamnicu.
Poput svakog buntovnog roba dobila je i samicu kao kaznu za pokušaj bjegstva.
Poput svakog buntovnog, ponosnog roba dobila je i sopstvenu spravu za mučenje, njoj najomraženiju.
Neprijatelj je dobro znao koliko boli ta sprava može da nanese ovoj robinji. I ranije se pokazao vičnim u upravljanju njome i zavolivši je upravo zbog njene razorne moći nad ovom robinjom, čak ju je i imenovao. Sprava se zvala Nesanica.
Već pri prvoj upotrebi Nesanice, robinja bi poklekla, drhtala i proklinjala svoju nemoć da se oslobodi najvećeg Neprijatelja.
A on bi potpuno hladnokrvno nastavljao da posmatra njeno grcanje i krvarenje iz rana koje je Nesanica nanosila.
Čak i kad bi izgubila i ponos i vjeru i nadu i preklinjla, ne za slobodu, nego za konačan prekid muka i postojanja, Neprijatelj bi ostao nepokolebljiv i nemilosrdan, a ona očajna...
I dok je u samoći nesrećna, nemoćna i smrtno ranjena nepomično ležala u jezeru krvi, zadnjom niti snage prizvala je u sjećanje, koga drugog nego svog najvećeg Neprijatelja i osmijehnula mu se...
Najveći neprijatelj ove robinje bila je Misao o...

_________________________________________________________________________________


Začaran krug

Više ne sanjam.
Nekada, dok sam spavala, opsjedali su me crno-bijeli košmari.
Sada oči ne uspijevam držati dovoljno dugo zatvorenim da bi se san formirao iako naučnici tvrde da traje samo nekoliko sekundi. Počinjem osjećati nostalgiju za negdašnjim morama. Iz dana u dan, prestajem osjećati i umor sve dok me organizam, iznenada, ne baci u duboku komu. Ali ni poslije toga ne vidim olakšanje, samo grižu savjesti zbog prespavanih i tako protraćenih sati koje, ironije radi, u svakom slučaju ne bih pametno iskoristila. 
Svaki dan je začaran krug.





_____________________________________________________________________________________________