Kada planirate putovanja od neprocjenjive važnosti je izbor turističke agencije ukoliko putovanje ne režirate sami. U većini će vas obasipati pažnjom, osmijesima, gomilom kataloga, letaka i promotivnih materijala željene destinacije za koju ćete u pojedinim dobiti i popust koji je eto baš tada, zato što imate sreće, agencija organizovala. Dobro razmislite o takvim agencijama.
Naime, jedne zime, odlučih da obradujem sestru, a kasnije i najboljeg druga, putovanjem u grad koji nazivaju, zavisno od agencije i Grad hiljadu ili stotinu tornjeva, Zlatni grad, Kruna svijeta, Grad iz bajke, Grad zlatnih krovova, dakle Prag.
Agencija koju smo odabrali, ali zbog reklame naziv neću pominjati, imala je sve organizovano: prevoz, smještaj i hranu u hotelu na dobroj lokaciji, turističkog vodiča na izletima koji (ni)su uračunati u cijenu, kratke posjete Budimpešti u polasku i Beču u povratku takođe sa vodičem i ne samo to...
U ranim jutarnjim časovima tog hladnog decembra, na stanici se okupila grupa od oko 50 mladih ljudi željnih novih iskustava i predjela. Prva asocijacija velikom broju mojih zemljaka, inače ljubitelja alkoholnih pića, na prestonicu Češke Republike je staropramen, pivnice i noćni život, a onoj preostaloj manjini, na zadivljujuće očuvanu arhitekturu različite forme, od romantike i gotike do kubizma i modernizma. Svako iz svojih razloga sa osmijehom na licu, cvokotao je do dolaska autobusa koji je kasnio. Pošto su nas usardinili u novi jer je planirani autobus iz tehničkih razloga otkazan, zalpovili smo u, za naše vozače, nepoznatom prvacu, kupeći pri tom na svakih četrnaest metara po jednog putnika dok pred samu granicu sa republikom u međunarodnim krugovima poznatom pod sloganom Mediteran kakav je nekad bio, u zelenu kutijicu od prevoznog sredstva nije ušetala direktno iz Rusije zvijezda godine, umjetnik, reditelj, kojeg ćemo zvati Rade iz prostog razloga što se tako i zove. Taj predstavnik bogom izabranih ljudi unio je u veselo okruženje i svoju mirisnu auru, koja je u narednih nekoliko sati obavila i sve prisutne da je jedna trećina putnika pala u duboku komu, druga je sanjala slatke snove, a treća ošamućeno pokušavala voditi razgovore i polako shvatati da koliko god bio jednoličan, pejzaž nikako ne može biti identičan već duže vrijeme. Naime, naša kutijica je stala na sred neke mađarske nedođije, a Petra pana nigdje, da ne pominjem vilu Zvončicu koja nas je jedina svojim čarolijama mogla u skorije vrijeme pokrenuti s obzirom na činjenicu da se moderni muškarci, u ovom slučaju oko trideset njih, u praksi baš i ne snalaze sa prevoznim sredstvima, u teroiji, naravno to je druga priča. I dok se tako muški dio družine bavio tehničkim problemima, ženski se protezao i šetao okolo pitajući se šta je uzrok masovnog spavanja mladih entuzijasta. Do tada je kroz otovrena vrata autobusa, pomenuta opojna aura, svoj miomiris poslala u atmosferu. Popravke zelenog prevoznog čuda odvijale su se otpirlike kao u onoj priči o ekskurziji kad se pokvari autobus, pa vozaču nakon dužeg bezuspješnog popravljanja priđe dječak i kaže:
- Čiko, čiko, ja znam šta se pokvarilo!
- Hajde, bježi bre mali!
Nakon sat vremena uzaludnog kuckanja i mozganja, vrati se klinjo i ponovo kaže:
Čiko, čiko, ja znam šta se pokvarilo!
-Hajde, mali ostavi me na miru!
I tako u nekoliko navrata, priča se ponovi. Padne noć i vozač već umoran pozove klinca i upita:
- Pa, dobro mali, hajde kaži mi šta se pokvarilo?
- Pokvario se autobus!
Teorije našh jačih saputnika, otprilike su bile te vrste, ali srećom, jedan od slabijih njuškala slučajno je, u pokušaju da odsvira melodiju koja mu se vrtila u glavi, kvrcnuo pravi dio mašine i gle čuda, kao i sve u našoj zemlji, autobus je proradio. Mi se ukrcamo i nastavimo put da bismo, sa vođom puta u konsultaciji sa vozačima, a bez konsultacije sa ostalima, svi zajedno malo skrenuli i dokotrljali se duboko u Slovačku. Šta smo tu radili nikome nije bilo jasno, ali ubrzo se pronijelo objašnjenje da je ova neplanirana posjeta četvrtoj državi gratis iznanađenje naše drage agencije. Ipak, shvativši da na vrijeme nikako ne možemo obići i ovu republiku jer ipak nemamo čitavih 5 minuta koliko smo imali za Budimpeštu, svi se bacimo u akciju traženja pravog smjera na mapi dok se neko nije dosjetio da bi najbolje rješenje bilo da pitamo prolaznike. Naposljetku se zaustavimo pored ljubaznog para penzionera i vođa ih ljubazno na srpsko-engleskom upita za put ka Pragu, oni mu ljubazno odgovore da nastavi pravo i na prvoj raskrsnici skrene desno, a dalje će lako pratiti znakove; on im se ljubazno zahvali i mi se zaputimo pravo, pa desno i stignemo nigdje, a onda se još ljubaznije okrenemo i vratimo putem kojim smo i došli te uz pomoć zvijezde sjevernjače i čuda božijeg nakon mnogo sati stignemo u Prag i hotel na periferiji. U normalnim okolnostima, većina putnika bi negodovala zbog višečasovnog bespotrebnog lutanja, ali u ovom slučaju histerije nije bilo isključivo zahvaljujući auri pomenutog umjetnika za koju se naknadno ispostavilo da ima oblik razbijene bočice valerijane koja je u jednom trenutku u slobodnom stilu izletjela kroz prozor i na taj način dala svoj doprinos zagađivanju okoline.
Prag, sam po sebi je grad živopisne arhitekture, ali nije baš pretjerano živ. Grupici ljudi koja je oko 23h odlučila da ispita teren ovog nepoznatog mjesta nije ostalo nijedno sredstvo gradskog prevoza koje bi ih moglo odvesti bilo gdje, tako da je pod parolom snađi se, pratila tramvajske šine i do ranih jutarnjih časova obišla mjesta predviđena za sutrašnje panoramsko razgledanje inače omiljeno većini savremenih turista koji ne znaju ili ne žele da se koriste sopstvenim nogama i čulima. Što se pabova tiče, najveseliji i jedan od rijetkih otvorenih bio je naravno irski pab, sa interesantnom ponudom pića kao što je recimo blow job, a od hrane najpopularnija i najdostupnije bila je ljuta praška kobasica.
Ipak, ovaj grad zaista vrijedi vidjeti i na dnevnom svjetlu, tako da nismo propustili nijedan izlet i obilazak iako je temperatura padala i do -25oC. Karlove Vari su očaravajuće, kao i stari grad i ukoliko ih planirate posjetiti zimi, kao obavezan dio opreme preporučujem ogromne količine kuvanog vina.
Inače, o zanimljivoj istoriji Češke Republike možete mnogo naučiti ukoliko pažljivo slušate vodiča koji će vrlo rado pored suvoparnih činjenica sa vama podijeliti i pojedine zanimljivosti koje ne biste mogli sami pronaći jer možda i ne postoje. Tako je, pošto smo prošli najužu ulicu na svijetu i zaustavili se ispred Muzeja savremene umjetnosti, nesvakidašnja skulptura našeg vodiča asocirala na sličnosti i razlike u jezicima i sa nama je odlučio podijeliti strogo čuvanu tajnu da hrvatska riječ „popišati” na češkom u stvari znači „prevariti”. Svi turisti su automatski i sa oduševljenjem ovu izuzetno važnu informaciju smejstili u odsjek mozga za dugoročnu memoriiju. Po povratku u topli dom, ovaj skeptik je ipak odlučio provjeriti serviranu nam zanimljivost, ali kako je pretraga završena neuspješno, riješih da nikada na češkom, koji i ne govorim, ne pričam o prevarama, ako bude riječi o toj temi držaću se starog dobrog engleskog jezika.
Pošto je prošlo predviđenih sedam kartkih dana u ovoj metropoli, mlada družina je u zelenoj kutijici dijelila utiske, fotografije, brojeve telefona, teorije i ideje. Jedna od interesantnih je bila glasina da je na osnovu istraživanja i statističih rezultata sprevedenih od strane XY agencije sa zapada, poželjno da prilikom organizovanja odmora u turističku ponudu budu uvrštene i usluge psihologa jer većina putnika se za odmor odlučuje isključivo i samo da bi se psihički rasteretili i zaboravili na svakodnevne obaveze i probleme. Kao što se može lako zaključiti, mi smo imali mnogo sreće sa odabirom agencije koja se očigledno vodila naprednim zapadnjačkim pravilima i prijedlozima jer nam je priuštila i psihologa kao jednog od saputnika. S druge strane, za pobornike zabave i akcije, angažovala nam je slobodnog umjetnika. Eto recimo, taj naš Rade nas je konstantno zabavljao jer je tokom puta, na koji je inače krenuo sa budžetom od 0,00 bilo koje valute, ponovo uspio pronaći bočicu valerijane; u džepove natrpati salamu i sir iz hotela i žvakati ih na način da se bez problema sa zadnjeg sjedišta jasno čuje do vozača i pritom prepričavati Šeherzadine maštarije iz svog ugla; konfiskovati labelo koje je vodiču slučajno ispalo u Beču i kao suvenir iz Praga ponijeti pola kaiša, jednu skiju i šubaru. Njegovi postupci nikoga nisu ostavili ravnodušnim, neki su se naglas, a neki tiho u njedra pitali čemu sve to, ali duboko u sebi ja sam znala da će to prije ili kasnije imati smisla i da će osvanuti dan kada će svi ti za nas obične, neobični predmeti pronaći svoje mjesto kao dio postavke instalacija na Bijenalu u Veneciji. Priznajem, pokušavala sam i sama uklopiti sve u jednu sliku - bezbroj kombinacija bez smisla. Instalacije su ipak za instalatere, a umjetnost je ipak za umjetnike, a ja kao njen poštovalac i ljubitelj čekam, sada već tri godine i zamišljam da naš Rade i dalje putuje svijetom u potrazi za novim iskustvima i dodatnim odgovarajućim suvenirima kojima bi na najbolji mogući način kombinovanjem u jednu cjelinu svijetu predstavio svoju viziju kosmopolitizma i onda ću sa ponosom moći izgovoriti da sam neznatnim dijelom i sama prisustvovala sakupljanju materijala za stvaranje remekdjela koje bi postidjelo i najveća svjetska imena iz Jansonove teške bijele knjige, samo da su živi.
__________________________________________________________________________________
Ne vjerujem onim koji ćutim
Ne vjerujem onim koji ćutim
