Ne vjerujem

Ne vjerujem riječima koje pišem
Ne vjerujem onim koji ćutim
Ne vjerujem mislima koje nisu sa mnom
Ne vjerujem da razoren trebaš preživjeti
Ne vjerujem da ljuštura može boljeti
Ne vjerujem da je patnja beskonačna
Ne vjerujem u bespomoćnost
Ne vjerujem u poraz razuma
Ne vjerujem sebi
Ne vjerujem tišini, noćima, čežnjama
Ne vjerujem da je moguće voljeti beskrajno
Ne vjerujem da je jedna osoba čitav svijet
Osoba koje nema.
Ne vjerujem, a tako je.

______________________________________________________________________________________________

Ja kroz padeže




- Ooo, zdravo koleg'ce, kuda s rancem, nemoj reći da ćeš i spavati na poslu?
- Idem na more!
- Ne z’zaj! Novembar je. Ozbiljno?!
- Aham!
- Uvijek mimo svih!
- A kako drugačije?




Zatvaram vrata i odmor počinje. Prvi na koji sam se uputila sama. Gdje? Koliko? Vidjećemo. Na primorje. Dan prvi: Smještaj, žvrljanje, hm ne... Dan drugi: Grad drugi... da! Spoj istorije, kulture i malo turista. Upoznavanje centra kao i obično. Dan treći: Pješačenje od 16km do oaze; knjiga, hladna kafa i zvuk talasa; noge polako klecaju; krevet; količina konzumirane hrane jednaka prosječnojoj koju mladi Evropljanin unese do svoje 18-te godine. Dan četvrti: Vukući noge obilazim lokalne knjižare. "The Pursued", čitam recenziju: "darkly ironic" uzimam. Pitam za preporuku neženske literature. Nude mi roman o Indijki koja u 28-oj godini odlazi na put sama i otkriva šta je potrebno za upotpunjen život jedne žene. Nasmijem se na ironiju i uzimam Brysona, "At Home". Vraćam se i pakujem za rano nazovi planinarenje. Dan peti: Preskačem kafu i doručak i sa dvojicom Amera počinjem pentranje, da bih tek na vrhu postala svjesna kruzera i nadolazeće bujice turista. Bez daha, ova dvojica se čude izdržljivosti jedne tako "tiny person" ali im činjenica da putujem sama ne para uši kao svima kod kuće. Zadovoljna sam. Vraćam se, jedem vola i bacam se na Forstera. Misli, kao samostalni vrijedni organizmi ni na sekund nisu prestale da tkaju snove o Njemu. 19 mjeseci. Ne vrijedi im objašnjavati, glupe su.

Dan šesti: Mrtva sam. Noćas sam slušala buru. Stajem na vagu. Šta vaga radi u sobi?! Ugojila sam se pet kilograma za pet dana, vrijeme je da stanem ili nije. Danas mi se ne izlazi, osim po hranu. Pijem kafu. Jedem. Gledam seriju. Jedem. Nastavljam knjigu. Jedem. Skidam crni, nanosim crveni lak, što je i najveća promjena koju ću u izgleda napraviti (sad su mi i svi odjevni predmeti, pa i kosa i naočari, u boji: crveno, bež, maslinasto,  jer nije lijepo omalovažavati psihologe dok ne dokažem da su im savjeti idiotski). Zapisujem dnevnik". Punim kadu, sipam vino i odlazim utopiti misli...
______________________________________________________________________________________________

Kad ništa ne mijenjaš


Jesen je nakratko ustuknula pred toplinom i jarkim bojama i sama svjesna nadolazeće mukotrpne hladnoće. Prelijep dan.

Nekad je samo to bilo dovoljno da ulicom koračaš nasmijan, sjedneš pored rijeke, čitaš knjigu, posmatraš bujan život prirode i planiraš svoje mjesto u svijetu, svjestan da si s razlogom u mašini i nadaš se i maštaš.

I danas patke, bez napora, naprednuju uzvodno, vrapci se otimaju za koricu kifle, djeca se vesele u parkovima, mladi pjevaju, sviraju, piju, smiju se, vole, par prenzionera u „Manji” uz zvuke šansona i danas uživa.

A ti prolaziš pored života.

Nisi ni za šetnju danas, nijednu od kafa sutra, ni za roštilj u nedjelju, jamb u subotu, ni pivo u međuvremenu.

Ne pitaš se više ni zašto. Znaš.

Možda je samo ono „Dokle?“ ostalo bez odgovora.

Zatvaraš oči, ali prekid traje prekratko. Ponovo počinješ pušiti ali cigareta i ovaj put ostaje nijema. Pokušavaš utišati misli, ali izrevoltirane postaju preglasne i više nisi siguran da li se na tvoj razgovor sa samim sobom može gledati kao na teatralni nastup ili nervni slom. Pališ drugu. Zuriš tupo u prazninu, dok ne padne noć. Sjedaš na prozor. Ne vidiš rijeku, ali po huku znaš da je živa, a vjetar bijesni, kiša pada u tebi. Okolni prozori stapaju se u tami i jedini izvor svjetlosti je plamen, a potom  žar koji nestaje u dimu. Tjeraš se na spavanje, krevet je prevelik, prevališ milje do zore, kada će novi dan sa sobom nositi sve isto.


Ništa se ne mijenja.

_____________________________________________________________________________________________

Supernova

Tumarajući naokolo samo da bi pravila društvo nesanici koja jedina ne može bez nje, naročito u ranim jutarnjim časovima, našavši se u selu, shvatila je koliko je noć tamna. U gradu je to teško sagledati. Mračna je, katkad pomalo i zastrašujuća, ali ipak uz svaki ton melodije nevidljivih bića iz prirode opominje da je budna i da pjeva odu životu. Hm. Nimalo slična njoj, duši koju je nekad, činilo  joj se, reflektovala. Teško je porediti se sa njenim preteškim, mrkim plaštom. Postao je nepobjedivo crn. Daleke galaksije kao simboli sanjane sreće, planiranih putovanja, maštanih uspjeha, iščezle su sa njegove sada bezprijekorne površine. Ali bio je jedini kojeg je imala, stoga i jedini koji je sa sobom nosila u Ništavilo. Monotono nizanje crnih perli na konac vremena bilo joj je jedina preokupacija. Tri stotine šezdeset i pet. Čvor. Novi krug. Dok se konac ne prekine ili kutijica za nakit koji niko neće nositi ne napuni. Bez smisla. Bez svrhe. Bez pravila. I Marfijev zakon ima rupe. Ništa je gore od najgoreg. Bila je hodajući svjedok da beznađe postoji i van Dablina. Ni živa ni mrtva, u međuprostoru. 
Ogrnuta tamnom materijom kosmosa sjećala se samo svoje hladne,  kamene, zvjerske supernove, ali više nije  bila sigurna da je ikad postojala. Okrutna fatamorgana, ponovo joj se rugala. Ali ona nema više šta da izgubi, u mislima se drži svog kamena kao jedine vrijedne stvari u mnoštvu crnih perli i nastavlja svoj kružni hod...


___________________________________________________________________________________

Izmješten

gorim u paklu
ovaj komad mene ne uklapa se nigdje
dok drugi ljudi nalaze šta
da čine
sa svojim vremenom
mjesta da idu
jedni s drugima
šta da govore
jedni drugima.

ja
gorim u paklu
negdje sjeverno od Meksika.
cvijeće tu ne raste.

ja nisam kao
drugi ljudi
drugi ljudi su
kao drugi ljudi.

svi su oni isti:
povezuju se
grupišu
okupljaju
oni su
i radosni i zadovoljni
a ja
gorim u paklu.

moje srce staro je hiljadu godina
ja nisam kao
drugi ljudi.
umro bih na njihovim izletištima
ugušen njihovim zastavama
umrtvljen njihovim pjesmama
omrznut od njihovih vojnika
izboden njihovim humorom
ubijen njihovim obzirom.

ja nisam kao
drugi ljudi.
ja
gorim u paklu.

paklu
u sebi.

       - Čarls Bukovski



______________________________________________________________________________________________

Zlatni grad

Kada planirate putovanja od neprocjenjive važnosti je izbor turističke agencije ukoliko putovanje ne režirate sami. U većini će vas obasipati pažnjom, osmijesima, gomilom kataloga, letaka i promotivnih materijala željene destinacije za koju ćete u pojedinim dobiti i popust koji je eto baš tada, zato što imate sreće, agencija organizovala. Dobro razmislite o takvim agencijama. 
Naime, jedne zime, odlučih da obradujem sestru, a kasnije i najboljeg druga, putovanjem u grad koji nazivaju, zavisno od agencije i Grad hiljadu ili stotinu tornjeva, Zlatni grad, Kruna svijeta, Grad iz bajke, Grad zlatnih krovova, dakle Prag. 
Agencija koju smo odabrali, ali zbog reklame naziv neću pominjati, imala je sve organizovano: prevoz, smještaj i hranu u hotelu na dobroj lokaciji, turističkog vodiča na izletima koji (ni)su uračunati u cijenu, kratke posjete Budimpešti u polasku i Beču u povratku takođe sa vodičem i ne samo to...
U ranim jutarnjim časovima tog hladnog decembra, na stanici se okupila grupa od oko 50 mladih ljudi željnih novih iskustava i predjela. Prva asocijacija velikom broju mojih zemljaka, inače ljubitelja alkoholnih pića, na prestonicu Češke Republike je staropramen, pivnice i noćni život, a onoj preostaloj manjini, na zadivljujuće očuvanu arhitekturu različite forme, od romantike i gotike do kubizma i modernizma. Svako iz svojih razloga sa osmijehom na licu, cvokotao je do dolaska autobusa koji je kasnio. Pošto su nas usardinili u novi jer je planirani autobus iz tehničkih razloga otkazan, zalpovili smo u, za naše vozače, nepoznatom prvacu, kupeći pri tom na svakih četrnaest metara po jednog putnika dok pred samu granicu sa republikom u međunarodnim krugovima poznatom pod sloganom Mediteran kakav je nekad bio, u zelenu kutijicu od prevoznog sredstva nije ušetala direktno iz Rusije zvijezda godine, umjetnik, reditelj, kojeg ćemo zvati Rade iz prostog razloga što se tako i zove. Taj predstavnik bogom izabranih ljudi unio je u veselo okruženje i svoju mirisnu auru, koja je u narednih nekoliko sati obavila i sve prisutne da je jedna trećina putnika pala u duboku komu, druga je sanjala slatke snove, a treća  ošamućeno pokušavala voditi razgovore i polako shvatati da koliko god bio jednoličan, pejzaž nikako ne može biti identičan već duže vrijeme. Naime, naša kutijica je stala na sred neke  mađarske nedođije, a Petra pana nigdje, da ne pominjem vilu Zvončicu koja nas je jedina svojim čarolijama mogla u skorije vrijeme pokrenuti s obzirom na činjenicu da se moderni muškarci, u ovom slučaju oko trideset njih, u praksi baš i ne snalaze sa prevoznim sredstvima, u teroiji, naravno to je druga priča. I dok se tako muški dio družine bavio tehničkim problemima, ženski se protezao i šetao okolo pitajući se šta je uzrok masovnog spavanja mladih entuzijasta. Do tada je kroz otovrena vrata autobusa, pomenuta opojna aura, svoj miomiris poslala u atmosferu. Popravke zelenog prevoznog čuda odvijale su se otpirlike kao u onoj priči o ekskurziji kad se pokvari autobus, pa vozaču nakon dužeg bezuspješnog popravljanja priđe dječak i kaže: 
- Čiko, čiko, ja znam šta se pokvarilo!
- Hajde, bježi bre mali!
Nakon sat vremena uzaludnog kuckanja i mozganja, vrati se klinjo i ponovo kaže:
Čiko, čiko, ja znam šta se pokvarilo!
-Hajde, mali ostavi me na miru!
I tako u nekoliko navrata, priča se ponovi. Padne noć i vozač već umoran pozove klinca i upita: 
- Pa, dobro mali, hajde kaži mi šta se pokvarilo?
- Pokvario se autobus!
Teorije našh jačih saputnika, otprilike su bile te vrste, ali srećom, jedan od slabijih njuškala slučajno je, u pokušaju da odsvira melodiju koja mu se vrtila u glavi, kvrcnuo pravi dio mašine  i gle čuda, kao i sve u našoj zemlji, autobus je proradio. Mi se ukrcamo i nastavimo put da bismo, sa vođom puta u konsultaciji sa vozačima, a bez konsultacije sa ostalima, svi zajedno malo skrenuli i dokotrljali se duboko u Slovačku. Šta smo tu radili nikome nije bilo jasno, ali ubrzo se pronijelo objašnjenje da je ova neplanirana posjeta četvrtoj državi gratis iznanađenje naše drage agencije. Ipak, shvativši da na vrijeme nikako ne možemo obići i ovu republiku jer ipak nemamo čitavih 5 minuta koliko smo imali za Budimpeštu, svi se bacimo u akciju traženja pravog smjera na mapi dok se neko nije dosjetio da bi najbolje rješenje bilo da pitamo prolaznike. Naposljetku se zaustavimo pored ljubaznog para penzionera i vođa ih ljubazno na srpsko-engleskom upita za put ka Pragu, oni mu ljubazno odgovore da nastavi pravo i na prvoj raskrsnici skrene desno, a dalje će lako pratiti znakove; on im se ljubazno zahvali i mi se zaputimo pravo, pa desno i stignemo nigdje, a onda se još ljubaznije okrenemo i vratimo putem kojim smo i došli te uz pomoć zvijezde sjevernjače i čuda božijeg nakon mnogo sati stignemo u Prag i hotel na periferiji. U normalnim okolnostima, većina putnika bi negodovala zbog višečasovnog bespotrebnog lutanja, ali u ovom slučaju histerije nije bilo isključivo zahvaljujući auri pomenutog umjetnika za koju se naknadno ispostavilo da ima oblik razbijene bočice valerijane koja je u jednom trenutku u slobodnom stilu izletjela kroz prozor i na taj način dala svoj doprinos zagađivanju okoline. 
Prag, sam po sebi je grad živopisne arhitekture, ali nije baš pretjerano živ. Grupici ljudi koja je oko 23h odlučila da ispita teren ovog nepoznatog mjesta nije ostalo nijedno sredstvo gradskog prevoza koje bi ih moglo odvesti bilo gdje, tako da je pod parolom snađi se, pratila tramvajske šine i do ranih jutarnjih časova obišla mjesta predviđena za sutrašnje panoramsko razgledanje inače omiljeno većini savremenih turista koji ne znaju ili ne žele da se koriste sopstvenim nogama i čulima. Što se pabova tiče, najveseliji i jedan od rijetkih otvorenih bio je naravno irski pab, sa interesantnom ponudom pića kao što je recimo blow job, a od hrane najpopularnija i najdostupnije bila je ljuta praška kobasica.
Ipak, ovaj grad zaista vrijedi vidjeti i na dnevnom svjetlu, tako da nismo propustili nijedan izlet i obilazak iako je temperatura padala i do -25oC. Karlove Vari su očaravajuće, kao i stari grad i ukoliko ih planirate posjetiti zimi, kao obavezan dio opreme preporučujem ogromne količine kuvanog vina. 

Inače, o zanimljivoj istoriji Češke Republike možete mnogo naučiti ukoliko pažljivo slušate vodiča koji će vrlo rado pored suvoparnih činjenica sa vama podijeliti i pojedine zanimljivosti koje ne biste mogli sami pronaći jer možda i ne postoje. Tako je, pošto smo prošli najužu ulicu na svijetu i zaustavili se ispred Muzeja savremene umjetnosti, nesvakidašnja skulptura našeg vodiča asocirala na sličnosti i razlike u jezicima i sa nama je odlučio podijeliti strogo čuvanu tajnu da hrvatska  riječ popišati na češkom u stvari znači prevariti”. Svi turisti su automatski i sa oduševljenjem ovu izuzetno važnu informaciju smejstili u odsjek mozga za dugoročnu memoriiju. Po povratku u topli dom, ovaj skeptik je ipak odlučio provjeriti serviranu nam zanimljivost, ali kako je pretraga završena neuspješno, riješih da nikada na češkom, koji i ne govorim, ne pričam o prevarama, ako bude riječi o toj temi držaću se starog dobrog engleskog jezika.
Pošto je prošlo predviđenih sedam kartkih dana u ovoj metropoli, mlada družina je u zelenoj kutijici dijelila utiske, fotografije, brojeve telefona, teorije i ideje. Jedna od interesantnih je bila glasina da je na osnovu istraživanja i statističih rezultata sprevedenih od strane XY agencije sa zapada, poželjno da prilikom organizovanja odmora u turističku ponudu budu uvrštene i usluge psihologa jer većina putnika se za odmor odlučuje isključivo i samo da bi se psihički rasteretili i zaboravili na svakodnevne obaveze i probleme. Kao što se može lako zaključiti, mi smo imali mnogo sreće sa odabirom agencije koja se očigledno vodila naprednim zapadnjačkim pravilima i prijedlozima jer nam je  priuštila i psihologa kao jednog od saputnika. S druge strane, za pobornike zabave i akcije, angažovala nam je slobodnog umjetnika. Eto recimo, taj naš Rade nas je konstantno zabavljao jer je tokom puta, na koji je inače krenuo sa budžetom od 0,00 bilo koje valute, ponovo uspio pronaći bočicu valerijane; u džepove natrpati salamu i sir iz hotela i žvakati ih na način da se bez problema sa zadnjeg sjedišta jasno čuje do vozača i pritom prepričavati Šeherzadine maštarije iz svog ugla; konfiskovati labelo koje je vodiču slučajno ispalo u Beču i kao suvenir iz Praga ponijeti pola kaiša, jednu skiju i šubaru. Njegovi postupci nikoga nisu ostavili ravnodušnim, neki su se naglas, a neki tiho u njedra pitali čemu sve to, ali duboko u sebi ja sam znala da će to prije ili kasnije imati smisla i da će osvanuti dan kada će svi ti za nas obične, neobični predmeti pronaći svoje mjesto kao dio postavke instalacija na Bijenalu u Veneciji. Priznajem, pokušavala sam i sama uklopiti sve u jednu sliku - bezbroj kombinacija bez smisla. Instalacije su ipak za instalatere, a umjetnost je ipak za umjetnike, a ja kao njen poštovalac i ljubitelj čekam, sada već tri godine i zamišljam da naš Rade i dalje putuje svijetom u potrazi za novim iskustvima i dodatnim odgovarajućim suvenirima kojima bi na najbolji mogući način kombinovanjem u jednu cjelinu svijetu predstavio svoju viziju kosmopolitizma i onda ću sa ponosom moći izgovoriti da sam neznatnim dijelom i sama prisustvovala sakupljanju materijala za stvaranje remekdjela koje bi postidjelo i najveća svjetska imena iz Jansonove teške bijele knjige, samo da su živi.

__________________________________________________________________________________

Ne svraćaj, ali ako svratiš...



da, naravno, biću tu, ako nisam vani,
ne kucaj ako su svjetla ugašena
ili čuješ glasove jer tad
možda čitam Prusta
ako mi neko proturi Prusta ispod vrata
ili jednu od njegovih kostiju za paprikaš
i ne mogu posuditi novac ni
telefon
ni što je ostalo od mojih kola
mada možeš dobiti jučerašnje novine
staru košulju ili sendvič sa salamom
ili spavati na kauču
ako ne vrištiš noću
i možeš pričati o sebi
to je normalno;
teška vremena su pred svima nama
ali ja ne pokušavam podići porodicu
i poslati djecu na Harvard
ili kupiti lovište,
ne ciljam visoko
samo pokušavam ostati živ
još malo duže,
pa ako nekad pokucaš
i ja ne odgovorim,
a unutra nije žena
možda sam polomio vilicu
i tražim žicu
ili jurim leptire na
svojim tapetama

znači ako ne odgovaram
ne odgovaram, a razlog je to
što još nisam spreman da te ubijem
ili volim, ili čak prihvatim,
znači da ne želim pričati
zauzet sam, lud sam, srećan sam
ili možda vješam omču;
pa čak i ako svjetla gore
i čuješ zvuk
poput disanja ili molitve ili pjevanja

ili radija ili kotrljanja kockice
ili kucanja na mašini-
odlazi, nije pravi dan
noć, čas:
nije to nepoznavanje nepristojnosti,
ne želim povrijediti ništa, čak ni mrava
ali ponekad prikupljam dokaze one vrste
kojoj treba uređivanje,
i tvoje plave oči, neka su plave
i tvoja kosa, ako je imaš
ili tvoje misli - ne mogu ući
dok se konopac ne presiječe ili veže u čvor
dok se ne obrijem
pred novim ogledalima, dok se svijet ne
zaustavi ili otvori

zauvijek. 

                               Čarls Bukovski
                                 


______________________________________________________________________________________________

U mračnom vremenu

      U mračnom vremenu, oko počinje
da gleda,
      Srećem svoju sjenku u
dubokom hladu;
      Čujem svoj odjek u šumi koja
odjekuje--
      Gospodar šume jada se
drvetu.
      Živim između čaplje i
carića,
      Zvijeri sa brda i
zmija iz jazbine.

     Šta je ludilo ako ne plemenitost
duše
     Suprotstavljene okolnostima?
Dan je u plamenu!
     Poznajem čistotu čistog
očaja,
     Moja sjenka zakovana na
znojavi zid,
     To mjesto među stijenama-- da li
je to pećina,
     Ili krivudava staza? Rub je
sve što imam.

     Postojan tok
podudarnosti!
     Noć protiče s pticama,
dronjavim mjesecom,
     A u sred dana ponoć
ponovo dolazi!
     Čovjek odlazi daleko da spozna
ko je on –-
     Smrt bića u dugoj
noći bez suza,
     Svi prirodi oblici blješte
neprirodnom svjetlošću.

     Mračno, mračno je moje svjetlo i
mračnije želje.
     Moja duša, kao toplotom sluđena
ljetnja muva
     Uporno zuji na prozorskom oknu.
Koje Ja je _Ja_?
     Pali čovjek, izdiže se iz
svog straha.
     Um ulazi u sebe i
Bog u um,
     I neko je Neko, slobodan na
pobjesnjelom vjetru.

- Teodor Retke


___________________________________________________________________________________

ti


ti si zvijer, rekla je
taj tvoj veliki bijeli stomak
i te dlakave noge.
i nikad ne siječeš nokte
i imaš debele ruke
šape kao mačka
jarko crveni nos
i najveća muda
koja sam ikad vidjela.
ispaljuješ spermu kao što
kit ispaljuje vodu iz
rupe na leđima.

zvijeri, zvijeri, zvijeri,
poljubila me je,
šta želiš za


doručak?
                                                                                         - Čarls Bukovski


____________________________________________________________________________________________


Nametanje


Pošto sam odsjekla ruke
i nove mi izrasle
nešto za čim su moje bivše ruke
čeznule
došlo je i tražilo da ga uljuljam.

Pošto su mi iskopane oči
svenule i nove
izrasle
nešto za čim su moje bivše oči plakale
vratilo se i tražilo sažaljenje.

- Deniz Levertov



___________________________________________________________________________________

Zevs Junoni

On –

Vidjela si kako me njeno tijelo gleda
           kako mi se obraća
                    kako me zove
bila je tako
           veličanstvena
                obline i bujnost
njeno tijelo se nudilo
           Glina-
                mogao sam je vajati

Ona –

Bio si tabu
ne totem –
pokrio si je
iako tvoje krilo nije davalo sklonište

Tvoje blijedo perje
postalo je sijenka
Tvoj kljun uhvaćen
u mrežu njene kose

On –

Kada sam ušao u nju
                 smrt njena postala je moj život
u smrtnom bunilu
     udaljavala se od mene
što se više udaljavala
                dalje sam je pratio
što sam dalje išao
                 više sam je gubio
njeno tijelo
                postalo je šuma odijeka
brda i dolina
                koji odjekuju  jezikom  
meni neznanim-
                opkoljen: sam


Ona –

Odbačeno tijelo
leži u visokoj travi,
muve i ose
gdje se roje

ljetnni je dan
izgubljena djevojka pjevuši –
Keli, Sara, Džo pretvorene su
u parabolu

bujna kosa
raspuštena
                tijelo otvoreno
poput pitanja

Vrana strvinar zna -
prelijepa je,
uzdiže se iznad imena
na podnevnoj žezi


                    - Fiona Sampson

___________________________________________________________________________________