Kad ništa ne mijenjaš

Jesen je nakratko ustuknula pred toplinom i jarkim bojama i sama svjesna nadolazeće mukotrpne hladnoće. Prelijep dan.

Nekad je samo to bilo dovoljno da ulicom koračaš nasmijan, sjedneš pored rijeke, čitaš knjigu, posmatraš bujan život prirode i planiraš svoje mjesto u svijetu, svjestan da si s razlogom u mašini i nadaš se i maštaš.

I danas patke, bez napora, naprednuju uzvodno, vrapci se otimaju za koricu kifle, djeca se vesele u parkovima, mladi pjevaju, sviraju, piju, smiju se, vole, par prenzionera u „Manji” uz zvuke šansona i danas uživa.

A ti prolaziš pored života.

Nisi ni za šetnju danas, nijednu od kafa sutra, ni za roštilj u nedjelju, jamb u subotu, ni pivo u međuvremenu.

Ne pitaš se više ni zašto. Znaš.

Možda je samo ono „Dokle?“ ostalo bez odgovora.

Zatvaraš oči, ali prekid traje prekratko. Ponovo počinješ pušiti ali cigareta i ovaj put ostaje nijema. Pokušavaš utišati misli, ali izrevoltirane postaju preglasne i više nisi siguran da li se na tvoj razgovor sa samim sobom može gledati kao na teatralni nastup ili nervni slom. Pališ drugu. Zuriš tupo u prazninu, dok ne padne noć. Sjedaš na prozor. Ne vidiš rijeku, ali po huku znaš da je živa, a vjetar bijesni, kiša pada u tebi. Okolni prozori stapaju se u tami i jedini izvor svjetlosti je plamen, a potom  žar koji nestaje u dimu. Tjeraš se na spavanje, krevet je prevelik, prevališ milje do zore, kada će novi dan sa sobom nositi sve isto.

Ništa se ne mijenja.

_____________________________________________________________________________________________