Jesen
je nakratko ustuknula pred toplinom i jarkim bojama i sama svjesna nadolazeće
mukotrpne hladnoće. Prelijep dan.
Nekad
je samo to bilo dovoljno da ulicom koračaš nasmijan, sjedneš pored rijeke, čitaš
knjigu, posmatraš bujan život prirode i planiraš svoje mjesto u svijetu,
svjestan da si s razlogom u mašini i nadaš se i maštaš.
I
danas patke, bez napora, naprednuju uzvodno, vrapci se otimaju za koricu kifle,
djeca se vesele u parkovima, mladi pjevaju, sviraju, piju, smiju se, vole, par
prenzionera u „Manji”
uz zvuke šansona i danas uživa.
A ti
prolaziš pored života.
Nisi
ni za šetnju danas, nijednu od kafa sutra, ni za roštilj u nedjelju, jamb u
subotu, ni pivo u međuvremenu.
Ne
pitaš se više ni zašto. Znaš.
Možda je samo ono „Dokle?“ ostalo bez
odgovora.
Zatvaraš
oči, ali prekid traje prekratko. Ponovo počinješ pušiti ali cigareta i ovaj
put ostaje nijema. Pokušavaš utišati misli, ali izrevoltirane postaju
preglasne i više nisi siguran da li se na tvoj razgovor sa samim sobom može
gledati kao na teatralni nastup ili nervni slom. Pališ drugu. Zuriš tupo
u prazninu, dok ne padne noć. Sjedaš na prozor. Ne vidiš rijeku, ali po huku
znaš da je živa, a vjetar bijesni, kiša pada u tebi. Okolni prozori stapaju se
u tami i jedini izvor svjetlosti je plamen, a potom žar koji nestaje u dimu. Tjeraš se na
spavanje, krevet je prevelik, prevališ milje do zore, kada će novi dan sa sobom
nositi sve isto.
Ništa
se ne mijenja.
_____________________________________________________________________________________________
