Tumarajući naokolo samo da bi pravila društvo nesanici koja jedina ne može bez nje, naročito u ranim jutarnjim časovima, našavši se u selu, shvatila je koliko je noć tamna. U gradu je to teško sagledati. Mračna je, katkad pomalo i zastrašujuća, ali ipak uz svaki ton melodije nevidljivih bića iz prirode opominje da je budna i da pjeva odu životu. Hm. Nimalo slična njoj, duši koju je nekad, činilo joj se, reflektovala. Teško je porediti se sa njenim preteškim, mrkim plaštom. Postao je nepobjedivo crn. Daleke galaksije kao simboli sanjane sreće, planiranih putovanja, maštanih uspjeha, iščezle su sa njegove sada bezprijekorne površine. Ali bio je jedini kojeg je imala, stoga i jedini koji je sa sobom nosila u Ništavilo. Monotono nizanje crnih perli na konac vremena bilo joj je jedina preokupacija. Tri stotine šezdeset i pet. Čvor. Novi krug. Dok se konac ne prekine ili kutijica za nakit koji niko neće nositi ne napuni. Bez smisla. Bez svrhe. Bez pravila. I Marfijev zakon ima rupe. Ništa je gore od najgoreg. Bila je hodajući svjedok da beznađe postoji i van Dablina. Ni živa ni mrtva, u međuprostoru.
Ogrnuta tamnom materijom kosmosa sjećala se samo svoje hladne, kamene, zvjerske supernove, ali više nije bila sigurna da je ikad postojala. Okrutna fatamorgana, ponovo joj se rugala. Ali ona nema više šta da izgubi, u mislima se drži svog kamena kao jedine vrijedne stvari u mnoštvu crnih perli i nastavlja svoj kružni hod...
___________________________________________________________________________________
